Slika: Kir Veliki sa Jevrejima.

Osnivač antičke perzijske države bio je Kir Veliki ili Stariji (latinski: Cyrus, grčki: Kiros, staroperzijski: Koroush, moderni perzijski: Kourosh Bozorg). Živio je u periodu između 576 ili 590 i  530 pne. On je takodje i osnivač dinastije Ahemenida (Hakhamuniš) koja je vladala starom Perzijom oko dvije stotine godina (sve dok nije srušena u osvajačkom pohodu Aleksandra Makedonskog 330 pne.

Nakon stupanja na vlast 559 pne, Kir je započeo osvajanja i prisajedinjavanje okolnih teritorija diplomatijom. Na taj način izgradio je carstvo koje se protezalo od Male Azije i Palestine na zapadu do doline Inda na istoku. Godine 539 pne ušao je u Babilon, središte mesopotamske kulture, i uzeo titulu ”kralj Babilona Sumera i Akada, kralj četiri strane svijeta”. Osnovao je i novi glavni grad Perzije- Parsagadae («grad Perzijanaca»). Cijelo carstvo je podijelio u oblasti poznate kao satrapije čiji su upravitelji – satrapi – bili u dobroj mjeri nezavisni od vladara imajući obavezu da mu samo plaćaju tribut i šalju vojnike.

Ono po čemu će Kir Veliki biti zabilježen u historiji jeste njegova državnička uloga. Novoosvojene narode je tretirao pravedno, poštovao je lokalne religije i obećavao zaštitu nemoćnim. Među ovim mjerama bila je i njegova dozvola Jevrejima da se mogu vratiti u Palestinu i obnoviti hram u Jerusalemu, čime je okončano ”babilonsko ropstvo” jevrejskog naroda.

Zbog ovih mjera i ugleda pravednog vladara Kir Veliki je 23 puta direktno ili aluzivno spomenut u Starom zavjetu. Na primjer u Knjizi Ezrinoj (1:1-2) se kaže:

Prve godine perzijskoga kralja Kira, da bi se ispunila riječ Jahvina objavljena na Jeremijina usta, nadahnu Jahve perzijskoga kralja Kira te on objavi po svemu svojem kraljevstvu, usmeno i pismeno: 3 Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji i neka gradi Dom Jahvi, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu. 5 Tada ustadoše glavari obitelji Jude i Benjamina, svećenici i leviti, i svi kojima je Bog potaknuo duh i krenuše graditi Dom Jahvin u Jeruzalemu. 6 I svi su im susjedi pomagali: srebrom, zlatom, darovima u naravi, stokom, dragocjenostima mnogim, osim svega što su dragovoljno prilagali. 7 Kralj Kir iznese posuđe Jahvina Doma koje Nabukodonozor bijaše odnio iz Jeruzalema i stavio u hram svoga boga. 8 Kir, kralj perzijski, uruči ga Mitredatu, rizničaru, koji ga izbroji judejskom knezu Šešbasaru. 9 Evo njegova popisa. Zlatnih zdjela: trideset; srebrnih zdjela: tisuću i dvadeset devet; 10 zlatnih čaša: trideset; srebrnih čaša: četiri stotine i deset; ostalog posuđa: tisuću. 11ga zlatnog i srebrnog posuđa: pet tisuća i četiri stotine. Sve je to odnio Šešbasar kada se sužnji vraćahu iz Babilona u Jeruzalem.[①] 

Postoji tumačenje da je Kir Veliki vladar koji se u Kur’anu spominje pod imenom Zulkarnejn (Dvorogi) u suri Kehf 18: 83-98.Tezu da bi Kir Veliki mogao biti Zulkarnejn iz Kur’ana zastupaju muslimanski autori Abul Kalam Azad, allama Tabatabai u komentaru Kur’ana Mizan (vol.26) i ajetullah Makarim al-Širazi u svom tefsiru (vol. 3, str.69). Inače, brojni klasični muslimanski autori smatraju da bi Zulkarnejn mogao biti historijski Aleksandar Veliki. Kur-anski tekst ne identifikuje bliže Zulkarnejna već ga opisuje kao moćnog i pobožnog vladara koji je izgradio zid prema narodima Jedžudža i Medžudža, koji su činili nered na Zemlji.

Najvažniji pravni spomenik koji je iza Kira ostao u nasljeđe čovječanstvu je tzv. Kirov cilindar ( The Cyrus Cylinder), povelja ispisana klinastim pismom, na akadskom jeziku, na glinenom cilindru dužine 23 cm i širine 11 cm. Ovaj cilindar otkrio je arheolog Hormuzd Rassam (1879-1882)  prilikom iskopavanja u Ninivi. Danas se čuva u britanskom muzeju u zbirci Zapadnoazijske starine br. BMWAA  ANE 90920.

Izdavanje posebne povelje o reformama ili pravima od strane novokrunisanog vladara bila je stara praksa vladara Istoka, koju je Kir nastavio. U svojoj povelji on govori uglavnom o svom kraljevskom porijeklu, titulama, pobjedama i dobrim djelima. U ovom posljednjem aspektu mogu se identifikovati mjere koje preduzeo i principe kojih se pridržavao u svojoj vladavini.

Sadržaj naracije u ovom dokumentu može se ovako rezimirati.[②]

Babilonom je vladao tiranin Nabonidus. Njegova loša uprava navodi božanstvo Marduka da interveniše. On odabire Kira za novog vladara. Kir ulazi u grad bez borbe. Kir odlučuje da statue božanstava pokorenih naroda koje su Babilonci donijeli u svoj grad, vrati tamo odakle su uzeti. Ovaj akt označava da je svaki podanik carstva slobodan da odabere koje će božanstvo obožavati, šta znači proklamovanje slobode religije.

Kir dalje navodi da, nakon što je bez prolijevanja krvi ušao u Babilon, nije dozvolio da se bilo ko zastrašuje u zemlji Sumera i Akada, ukinuo je prisilni rad protivan društvenom statusu podanika, okupio je stanovnike pomjerene iz ranijih mjesta boravka i vratio ih u ranije zavičaje. Ova posljednja mjera uzima se kao historijska potvrda Kirove odluke o dozvoli Jevrejima da se vrate u Palestinu odakle ih je protjerao vladar Nebukadnezzar.

Historijski značaj Kirovog cilindra je veliki. On predstavlja prvorazredni historijski izvor za proučavanje društvene i pravne historije Srednjeg istoka u 6. vijeku pne. On, takođe, predstavlja ilustrativan primjer politike vjerske tolerancije i uspostavljanja pravedne vlade u jednom periodu daleke prošlosti. Konačno ovaj dokumenat pruža potvrdu historiciteta predaja sadržanih u religijskim tekstovima jevrejstva, kršćanstva i islama.[③]

U savremenom Iranu ovaj dokumenat se danas s ponosom citira da ukaže na doprinos tog naroda razvoju ideje o zaštiti ljudskih prava. O tome najbolje govori primjer Shirin Ebadi, dobitnice Nobelove nagrade za mir 2003, koja je prilikom dobijanja nagrade izjavila:

”Ja sam Iranka. Potomak Velikog Kira. Onog imperatora koji je proklamovao na vrhuncu moći prije 2500 godina da ”on neće vladati ljudima ako oni to ne žele”. I koji je obećao da neće prinuditi nikoga da promijeni religiju i koji je garantovao slobodu za sve. Povelja Kira Velikog je jedan od najvažnijih dokumenata koje treba izučavati u historiji ljudskih prava”.[④]

                                   Tekst Povelje

(rađen na osnovu adaptiranog engleskog prevoda Roberta Williama Rogera, Cunciform Paralleles to the Old Testament, New York: Eaton & Mains, 1912)

1. (…) njegove trupe
2. (… četiri) strane svijeta
3. (…) slabić je postavljen da vlada njegovom zemljom
4. i (…) sličan je postavljen da vlada njima
5. kao Esagila[⑤] on je učinio (…) Uru i ostalim gradovima,
6. zapovijed koja ih je ponižavala (…) on je kanio svakog doma i u neprijateljstvu
7. on je doveo do toga da dnevne žrtve prestanu; on je imenovao (…) on je uspostavio unutar grada služenje Marduka[⑥], kralja bogova (…)
8. pokazivao je svakodnevno neprijateljstvo prema njegovom gradu (…) njegovom narodu; doveo ih je do uništenja kroz služenje bez odmora
9. zbog njihovih žalbi, gospodari bogova postaše užasno ljuti i napustiše njihovu zemlju; bogovi koji su obitovali među njima, napustiše njihove domove,

10.  ljut na to što je donio Babilonu, Marduk (…) na sva naselja koja su postala ruševine

11.  i narod Summera i Akkada, koji bijaše kao leševi (…) on se okrenuo i pružio milost. Kroz sve zemlje svuda

12.  on je tražio; tragao je za pravednim vladarem, koga je uzeo svojom rukom. On je pozvao Kira, kralja Anšana[⑦] imenom; dao mu je vlast nad cijelim svijetom.

13.  zemlju Qutu, cijeli Umman-manba, bacio je pod njegove noge. Crnoglave narode koje je dao da pokore njegove ruke,

14.  uzeo ih je pravdom i dobrotom. Marduk, veliki gospodar, gledao je zadovoljno kako se brine za svoj narod, njegova pobožna djela i njegovo ispravno srce.

15.  Njegovom gradu Babilonu on ga je uputio; dao mu je da krene putem za Babilon, idući kao prijatelj i drug uz njega.

16.  Njegova brojna vojska, u broju nebrojenom, kao voda rijeke marširala je uz njega.

17.  Bez borbe i sukoba, dozvolio mu je da uđe u Babilon. On je poštedio ovaj grad, Babilon, nesreće. Nabonidusa[⑧], kralja, koji se nije njega bojao, prepustio ga je u njegove ruke.

18.  Sav narod Babilona, Sumera i Akada, vladari i guverneri, padoše ničice pred njim i poljubiše mu stope. Uživaše pod njegovom vlašću; njihova lica sjaše.

19.  Gospodar koji svojom moći oživljava mrtve, koji ih je zaštitio posred razaranja i nereda, veselo su ga blagosiljali, slaveći njegovo ime.

20.  Ja sam Kir, kralj svijeta, veliki kralj, moćni kralj, kralj Babilona, kralj Sumera i Akkada, kralj četiri strane svijeta,

21.  sin Kambiza (Cambyses), velikog kralja, kralja grada Anšana, unuk Kira, velikog kralja, kralja grada Anšana, praunuk Teispes-a, velikog kralja, kralja grada Anšana;

22.  vječno sjeme kralja čiju vladavinu vole Bel[⑨] i Naba[⑩], u čijoj vladavini oni uživaju. Kada sam trijumfalno ušao u Babilon,

23.  namjestio sam svoju gospodarsku rezidenciju u kraljevskoj palati sa radošću i uživanjem; Marduk, veliki gospodar, okrenuo je plemenita srca stanovnika Babilona k meni, a ja sam svakodnevno pazio da se njemu služi.

24.  Moja brojna vojska umarširala je mirno u Babilon. I u cijelom Summeru i Akkadu nisam dozvolio da udje neprijateljstvo

25.  Potrebe Babilona i svih njegovih gradova ja sam sa zadovoljstvom ispunjavao. Narodu Babilona (i…), sramotni jaram sam skinuo s njih. Njihove domove,

26.  koji su bili srušeni sam obnovio. Raščistio sam ruševine. Marduk, veliki gospodar, uživao je u mojim pobožnim djelima,

27.  darežljivo me blagoslovio, Kira, kralja koji ga obožava, i Kambiza, moga rođenog sina, i svu moju vojsku,

28.  dok smo mi, ispred njega, radosno hvalili njegovo uzvišeno božanstvo. Svi kraljevi nastanjeni u palatama,

29.  na svim stranama svijeta, od Gornjeg do Donjeg mora[⑪] boraveći (…) svi kraljevi zapadnih strana koji stanuju u šatorima

30.  doniješe mi veliki tribut i u Babilonu poljubiše moja stopala. Od (…) do Ašura i Susa,

31.  Agade, Ešnune, Zambana, Meturnu, Deri, zemlje Qutu, gradova na desnoj strani Tigrisa, koji su od starina-

32.  božanstva koja su se u njima nalazila, ja sam vratio nazad na njihova mjesta i učinio da tu borave za sva vremena

33.  a božanstva Summera i Akkada – koja je Nabonidus, na srdžbu gospodara bogova, donio u Babilon – na zapovijed Marduka, velikog gospodara,

34.  ja sam takođe dao da se raniji stanovnici vrate na mjesto koje raduje srce. Neka svi bogovi, koje sam donio u njihove gradove,

35.  mole svakodnevno Belu i Nabu za moj dug život, neka za mene kažu lijepe riječi i neka kažu Marduku, mom gospodaru, ”Neka Kir, kralj koji te obožava, i Kambiz njegov sin,

36.  njima (…)” ja dozvolih svima da žive u miru (…)

Zaključak

Osnivač antičke perzijske države Kir Veliki prilikom zauzimanja Babilona 539 pne izdao je povelju kojom je, između ostalog, garantovao religijske slobode podanika kao i dozvolu narodima silom pokrenutim iz svojih domova, kao što je to bio slučaj sa jevrejskim narodom, da se mogu vratiti u svoju domovinu.

Ovaj dokumenat, koji ima značaj prvorazrednog izvora za proučavanje društvene i pravne historije starog svijeta, po prvi put je ovdje preveden na bosanski jezik i objavljen uz kraći uvod i bilješke.

 Fikret Karcic

Objavljen u Ljudska Prava, broj 3-4, godina 7, Sarajevo 2006. str. 126-129

[②] Ja Lendering, “Cyrus Takes Baybilon: Cyrus’ cylinder”, http://www.lirius.org/ct-c2/cyrus_I/babylonos html, 6.12.2005.

[③] O pojedinim aspektima ovog dokumenta vidi: R.J. Van der Spek, ”Did Cyrus the Great introduce a New Policy Toward Subdued Nations”, Persica 10 (1982), str. 278-283. ; Amelie Kuhrt ”The Cyrus Cylinder and Achaemenid Imperical Policy”, Journal of the Study of the Old Testament, 25 (1983), str. 83-97;

James B. Pritchard, Ancient Near Eastern Text Relating to Old Testament, Princeton University Press, 1969. str.315-316.

[④] ”Cyrus the Greate”, wikipedia, http://en.wikipedia.org/wiki/cyrus_the_Great, 6.12.2005.

[⑤] Esagila – hram boga Marduka

[⑥] Marduk – bog zaštitnik Babilona

[⑦] Anšan – grad-država u današnjem južnom Iranu

[⑧] Nabonidus -tiranski vladar koji je vladao Babilonom prije Kirovog osvajanja ovog mjesta

[⑨] Bel – epitet boga Marduka

[⑩] Naba – babilonski bog mudrosti

[⑪] od Mediterana do Perzijskog zaljeva

Slika: Prof. Smail Balic

Austrougarska uprava nad Bosnom i Hercegovinom trajala je četrdeset godina . Te četiri decenije ostavile su neizbrisiv trag u gradji bosanskohercegovačkog društva, ekonomije, politike i kulture do te mjere da se kasniji periodi historije ove zemlje ne mogu pravilno shvatiti bez detaljne studije austrougarskog perioda. U ekonomiji, Austro-Ugarska se zalagala za očuvanje statusa quo u agrarnim odnosima, pokušavajući unaprijediti poljoprivrednu proizvodnju. Mnogo važnije promjene uvedene su u industrijskom sektoru i transportu.Usljed toga bosansko gradsko stanovništvo se naglo povećalo. Bosanski gradovi, pored svojih orijentalno-islamskih dijelova, dobili su i dijelove centralno-evropskog izgleda. U obrazovanju, nove vrste škola proizvele su nove profile obrazovanih lica. Nastavni jezik i pismo su se promijenili u odnosu na osmanski period. Razvoj štampe vodio je pojavi čitaonica, koje su potpomogle nastanak političkih partija. Prve političke partije, koje su se pojavile 1900-tih označile su završetak procesa transformacije bosanskih etničkih grupa (muslimana- Bošnjaka, pravoslavnih- Srba, katolika-Bošnjaka) u moderne nacije.

 Promjene koje je donijela Austro-Ugarska bile su bez presedana u historiji muslimanskog bošnjačkog naroda. Austrougarskom okupacijom BiH ovaj narod je došao u neposredni dodir sa evropskim političkim, pravnim, društvenim i kulturnim ustanovama i vrijednostima. Pojavio se niz pitanja koja su tražila teorijske i praktične odgovore: da li je dozvoljeno muslimanima živjeti pod nemuslimanskom vlašću, da li je muslimanima dozvoljeno da služe u nemuslimanskoj vojsci, kako organizovati vjerske, obrazovne, vakufske i šerijatsko-pravne ustanove u okviru nemuslimanske države, kakav odnos imati prema evropskoj kulturi, kakav položaj treba imati muslimanska žena u novom vremenu, kako se odnositi prema modernim finansijskim ustanovama i praksi itd. Austrougarski model modernizacije tradicionalnog bosanskohercegovačkog društva suočio je Bošnjake sa izazovima koji su, kao i u slučaju drugih  muslimanskih grupa koje su se u to doba našle pod nemuslimanskom vlašću, pripadale sferi društvenog života, institucija i etike. Teorijska podloga odgovora bošnjačkih intelektualaca i uleme na ove izazove bile su ideje islamskog reformizma (islah) modernističkog usmjerenja, čiji je osnovni sadržaj predstavljala misao približavanja Evropi, uz očuvanje islamske vjere i kulture.

 Islamske reformističke ideje javile su se u BiH u devetoj deceniji 19. vijeka s imenima kao što su Safvet-beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić i Edhem Mulabdić.U periodu izmedju 1918-1946 reformističke ideje su razradjene te su došli do izražaja različiti pristupi ideji reformi. Javljaju se refomisti tipa sekularnih modernista, kao što su Dževad-beg Sulejmanpašić i Edhem N. Bulbulović.Glavne ideje svjetovnih modernista bile su: zahtjev za modernom interpretacijom Kur’ana i šerijata, obrazovanje i odgoj muslimana u skladu sa duhom modernog doba, prihvatanje evropske prakse u odijevanju i društvenoj etici, modernizacija muslimanskih ustanova i sl. Ovu tendenciju označava terminom svjetovni modernisti zbog toga što su njeni predstavnici bili svjetovno obrazovani muslimani i zato sto su se zalagali za odredjeni stepen sekularizacije muslimanskih društva.  Najuticajniju orijentaciju činili su, medjutim, vjerski modernisti. To su bili autori koji su slijedili umjerenu verziju reforme krećući se u okvirima islamskog koncepta Islaha (“popravljanja stanja na bolje”). Bosanski predstavnici ove tendencije slijedili su liniju egipatsko-sirijske škole Islah pokreta, kao što su Džemaludin ef. Čaušević, Šukrija Alagić, Abdulah Bušatlić i drugi. Na trećoj strani bila je grupa tradicionalne uleme medju kojima su bili Sejfulah Proho, Ali Riza Karabeg, Ali Riza Prohić, krugovi oko lista “Hikjmet” i “El-Hidaje”. Ova ulema i intelektualci bili su angažovani u javnim debatama koje su se ticale pitanja simbola tradicionalnog muslimanskog načina života (fes, feredža i zar), hilafeta i pansilamizma, reforme medresa, reforme važećeg šerijatskog prava i vakufa itd. Modernističke ideje koje su se oblikovale u ovom periodu uticale su na intelektualno formiranje većeg broja bošnjačkih intelektualaca koju se se javili tokom druge polovine 20. vijeka. Medju njima bio je i dr. Smail Balić. 

 Naslijedje modernizma može se u intelektualnom profilu dr Smaila Balića uočiti u tri važna segmenta: (1) u razumijevanju i tumačenju Islama, (2) u naučnom bavljenju Islamom (3) i u orijentaciji prema Austriji i njemačkom jezičkom području.

 (1) Razumijevanje Islama

 Dr Smail Balić je razumijevao islam na način modernista. Naglašavao  je racionalističku tendenciju u islamskoj misli  i savremene reformistički orijentisane autore u širokom dijapazonu  od umjerenih reformista, kao što je šejh Mahmud Šeltut,  do zagovornika sekularizacije muslimanskih društava kao što je Bassam Tibi i dekonstrukcionista kao što je Nasr Hamid Abu Zayd. Islam je vidio kao vjeru progresa kompatibilnu sa Evropom, demokratijom, sekularnim društvima, koncepcijama ljudskih prava, u dijalogu sa ostalim religijama. Bosnu je vidio kao paradigmu evropskog islama.(Vidjeti glavne teme u njegovoj knjizi Islam fur Europa: Neue Perspektiven einer alten Religion, Bohlau Verlag Koln Weimer Wien, 2001). Od bosanskih autora ukazivao je na  naslijedje reformista austrugarskog i kasnijeg perioda kao što su Muhamed Nasih Pajić,  Mehmed Džemaludin Čaušević, Osman Nuri Hadžić, te Husein Djozo. Dr Smail Balić je u BiH više poznat po svom doprinosu izučavanju kulture Bošnjaka nego po svojim radovim o islamskoj misli. Njegovi radovi iz te oblasti sa karakterističnim naslovima kao što su “Islam za Evropu”, “Islam u naponskom polju od tradicije do današnjeg vremena” čekaju još na odgovarajuću analizu i kritičku evaluaciju od strane stručnjaka za islamske nauke u BiH.

(2) Naučno bavljenje Islamom

 Prije austrougarske okupacije BiH u ovoj zemlji je dominirao tradicionalni tip muslimanske učenosti, uz  malobrojne pojedince obrazovane u duhu osmanskog projekata modernizacije (tanzimat).  U vrijeme austrougarske uprave formiraju se moderne obrazovne ustanove koje formiraju novi tip obrazovanog muslimana- inteligenciju. Istovremeno se zadržavaju i tradicionalne muslimanske obrazovne ustanove (medrese), koje nastavljaju da obrazuju ulemu. Vremenom se javlja jaz izmedju ove dvije kategorije sa tendencijom kasnijeg proširivanja. Moderno obrazovani musliamnski intelektualci počinju pisati o islamu pozivajući se ne samo na islamske autoritete nego i evropske stručnjake za islam i evropske mislioce uopšte. Prvi takav primjer bio je Osman Nuri Hadžić, autor brošure Islam i kultura (Zagreb, 1894). Takav trend nastavlje je tokom cijelog autrougarskog perioda u BiH i u vrijeme koje mu je slijedilo.

 Dr Smail Balić u svom opusu nastavio je tu tendenciju: prvo kroz svoje obrazovanje na tradicijama austrijske orijentalistike, zatim kroz svoj naučno-istraživački rad. U njegovom naučno-istraživačkom radu dominiraće orijentacije ka bavljanju kulturnom historijom islama, pristup karakterističan za klasičnu evropsku orijentalistiku. Ista takva će biti i njegova metodologija koju karakteriše preciznost, kriticizam i stroga naučna akribija. Istovremeno treba reći, da će u djelu dr Smaila Balića biti  vidljiva i ograničenja klasične evropske orijentalistike, o kojim je tako slikovito govorio Edward Said.

(3) Orijentacija prema Austriji i njemačkom jezičkom području

 Prije 1878 Bošnjaci su bili orijentisani prema osmanskim teritorijama i Istanbulu kao vjerskom, kulturnom i političkom centru. Austrougarske teritorije su tada smatrane za “neprijateljsku teritoriju” ( dar al-harb), u doba ratova, ili “teritoriju ugovora” (dar al-ahd) u doba mira. To su bile teritorije na koje bi se izuzetno sklanjali politički protivnici osmanske vlasti ili na kojima su privremeno boravili muslimanski trgovci iz BiH. Faktom okupacije i postepenim inkorporisanjem BiH u austrougarski državnopravni okvir ova situacija se mijenja. BiH postaje jedna od austrougarskih zemalja. U austrougarske centre odlaze bošnjačke delegacije, Bošnjaci se regrutuju u austrougarsku vojku i služe širom  Carevine, u Beč, Budimpeštu i Zagreb odlaze bošnjački studenti na školovanje, trgovci radi obavljanja poslova – riječju, formiraju se manje-više stalne bošnjačke muslimanske zajednice u tim centrima. Posebno je bilo važno školovanje bošnjačkih studenata na autrougarskim  univerzitetima. Njemački jezik postaje osnovni evropski jezik kojim se služi nastajuća moderna bošnjačka inteligencija.

 Nakon prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske skupine Bošnjaka, kao što je slučaj sa onom u Madjarskoj, ostaće izvan domovine i formiraće se prve bošnjačke zajednice u dijaspori. Takav trend će se nastaviti i nakon drugog svjetskog rata, kada će dio političke bošnjačke emigracije nastaniti u Austriji. Time je izmijenjena glavna tendencija u pravcima migracije Bošnjaka, koje se započele nakon Berlinskog kongresa. Umjesto muhadžira koji idu preko nekadašnje Rumelije prema Istanbulu i Anadoliji, moderna politička emigracija kretaće se prema evropskim zemljama, posebno Austriji, Njemačkoj, Švajcarskoj itd. U takvom miljeu živjeće i radiće dr Smail Balić. On će nadalje svojom aktivnošću u organizovanju muslimana u Austriji uticati da se oživi austrougarski model statusa Islama u ovoj zemlji.

 Na osnovu ove kratke analize možemo reći da je intelektualni profil dr Smaila Balića, kao muslimanskog moderniste i stručnjaka za islamsku kulturu, bio bitno odredjen procesima koji su u BiH započeli u vrijeme austrougarske vlasti.

Prof. dr Fikret Karčić

Fikret Karčić, Islamske teme i perspektive, Sarajevo: El-Kalem, 1430/2009, str.201.

Knjiga Islamske teme i perspektive prof.dr. Fikreta Karčića je zbirka članaka i eseja nastalih u periodu 2002-2008. godine. U prvom dijelu knjige mogu se pročitati radovi koje je autor objavio u stručnim časopisima ili u obliku referata podnio na naučnim skupovima. Čine ga sljedeći naslovi: Kako je hanefijski mezheb došao u Bosnu, Islamski reformizam u Bosni i Hercegovini u 20. vijeku., Izučavanje fikha na pragu 21. vijeka – uporedna perspektiva, Islamske studije na pragu 21. vijeka – naslijeđe prošlosti i izazovi budućnosti, Koncept građanstva u savremenoj islamskoj pravnoj misli, O institucionalizaciji islama u zemljama Evropske unije i Muslimani Balkana na pragu 21. vijeka.

Drugi dio knjige sastoji se od članaka objavljenih u štampi, najčešće u „Preporodu“, a čine ga sljedeći tekstovi: Šta je to „islamska tradicija Bošnjaka“?, Šta su to „zahtjevi vremena“?, Razumijevanje šerijata u djelima Husein-ef Đoze, Prof.dr. Hamdija Ćemerlić o vjerskom jedinstvu muslimana (hilafetu), Očuvanje bosanske muslimanske prakse, Disolucija SFRJ i njene posljedice za Islamsku zajednicu, Poricanje genocida proglasiti krivičnim djelom, Sjećanje na „Lava od Plevne“, Vrijeme deklaracija, Ugovori države i vjerskih zajednica – porijeklo, priroda i funkcija, Kako se razvila ideja slobode religija na Zapadu.

Asim Zubčević, bibliotekar

Kompletna knjiga se moze naci ovdje.

Published in Justice and Rights,Christian and Muslim Perspectives,Edited by Michael Ipgrave, Georgetown University Press, 2009.

Prof. dr Fikret Karcic, Faculty of Law, University of Sarajevo

 In modern Islamic thought in Bosnia and Herzegovina, developed in post-Ottoman times,  there was no systematic treatment on issues such as governance and justice. Bosnian scholars of the Habsburg era (1878-1918) initiated debates about permissibility of Muslim stay in a non-Muslim polity, service in a non-Muslim army, compatibility of being Muslim and European and the like. These issues were debated in the form of response (fatwa), and short treaties. The same trend continued during the Kingdom of Yugoslavia (1918-1941).

 During Socialist rule in Bosnia and Herzegovina (1945-1990) Bosnian Muslim scholars  faced new challenges centered around the question: how to preserve Muslim identity in Marxist secular state? The elaboration of an Islamic view on governance and justice was unlikely to take place in a situation when the regime considered that the legitimate area of religion is only the private life of individuals.

 During the break up of Yugoslavia and genocidal war of 1992-1995 Bosnian Muslims were struggling to survive and in post-war period to reconstruct their scattered life and  de facto  partitioned homeland. It was not time for major theoretical endeavors, but rather brief answers to the issues of daily life.

 Thus, views of selected Bosnian Muslim scholars would be given in the fragmentary form, taken out from interviews or debates. In spite of shortcomings of this method, this  approach could give us an insight into main tendencies and frame of reference of these scholars.  

Fragments:

Alija Izetbegovic, intellectual and political leader of Bosnian Muslims

Source: Sjecanja: Autobiografski zapis, Sarajevo: TKD Sahinpasic, 2001, pg. 455.

On democracy

Very few words have been the subject of controversial understanding, and abuse, as the word democracy. I think that only the word religion had a similar fate throughout history. Absolute rulers rarely admitted that they were dictators, called themselves democrats and

asked of others to consider and call them as such. Due to these controversies, the United Nations, as far as I remember, published Demokratija u svijetu zategnutosti which very vividly demonstrates this global misunderstanding of democracy.

Maybe because of that, it is necessary for me to give my own opinion on the question.

I believe that God created people free and equal, that higher or lower races do not exist, and neither no good or bad nations. I believe that people bring with themselves a certain number of inalienable rights, that governments have no right to limit these rights, much as I do not believe in the unrestricted rights of the majority, as tyranny of the majority is a tyranny like all others. I believe that the measure of liberty is the relationship to minorities, and freedom of thought is, above all, the freedom to think differently. These, in short, constitute my understanding of democracy.

(Speech during the acceptance of American Center for Democracy award, New York, UN, 27 March 1997.)

 Dr. Fikret Karcic, professor of Islamic law

Source:  Islamski fundamentalizam: sta je to? Sarajevo: Mesihat IZ u BiH, 1990, pg. 209-210.

(…)

Marko Orsolic: “I have one question which I would pose to professor Fikret Karcic. If there were in Bosnia and Herzegovina more than fifty percent Muslims out of the whole population, would it be required by Islam, by Shari’a, by Islamic law to establish an Islamic Republic of Bosnia and Herzegovina. Let me state my position: if there were in Bosnia 99.9% Catholics, I would not be in favour of a Catholic state, in fact I would be the first to be against it!”

Fikret Karcic: “I believe that there are many others who could answer this, but I will try to give my answer to this. I would start the answer by going back to 1258 when Mongol commander Hulaghu han destroyed Baghdad and overthrew the caliphate. He posed a similar question to the Baghdad ulama of the famous Nizamiyye school. Hulaghu asked: Who has the greater right to rule and be obeyed as a ruler -  a just non-Muslim or an unjust Muslim? The Baghdad ulama replied: just non-Muslim. In this religious opinion (fatwa), the attribute justice is given preference over the attribute religion. By referring to this event  several centuries ago, I would now offer some – as my answer to the question posed. The issue is what meaning or social function should Islam have in Bosnia and Herzegovina, or Yugoslavia. Whenever discussing this issue, it is important to take into account where and in what conditions this question is posed. Rosenthal in one of his books, Islam in Modern Nation State, points out that the definition of Islam in the Indian sub-continent depended on where the answer came from, one side-India or another side-Pakistan. The question and the answer are shaped by social and historical circumstances. Muslims in these areas, from the end of Turkish rule in 1878 practically and from 1908 legally, accepted that Islam be treated equally as the other religions. Such was the case in Kingdom of Serbs, Croats, Slovenes and Kingdom of Yugoslavia from 1918 until 1941. Such a legally equal treatment of Islam was continued in the secular socialist state from 1946. The Islamic Community accepted the separation of religious communities from the state, abolishment of the Shari’a courts, and the Sharia’a law in the civil sphere. As such the Islamic Community accepted the definition of Islam as a religion. Hence, I think that  the idea of some Islamic republic in Bosnia and Herzegovina falls into the domain of political fantasy or speculation. Personally I think that the secular, the truly secular model, is the most appropriate for multi-religious societies. I have doubts regarding any ideological state, and I believe that rule of law and manifestation of religion is defined by law, and not by political opportunism, is the frame which is necessary for the exercise of human rights and freedoms, of which religious rights and freedoms are a part.”

 Dzemaludin Latic , poet, professor of Qur’anic exegesis and political activist

Source: Magazine SAFF (Sarajevo), no. 138, 15 February 2005

“…That is what I call “religious Bosnia”, Bosnia “without the oppressor and the oppressed,  as our Prophet (s.a.w.s.) would say.

Q: What kind of Bosnia is that? “Theocratic state”?

A: No, not a theocratic state! That is a state where religious values are respected most, to such an extent that all four of our religious communities are a social value, and that atheism is a private matter of the individual, but not a social value! In such a state, religious officials would have a say regarding drafts of laws that are before our parliament. In such a way, we would build peace among nations of Bosnia.

…

Q: What do you expect from SDA (Democratic Action Party)? What kind of SDA?

A: I would like that, not only SDA but all Bosniak political activists and organizations, stick to the principles of Islamic politics.

Q: Whate principles are those?

A: I translate and publish books on this topic, but in short it is: understanding of politics as trust (amana) from God; avoding self-candidature; humble life; distancing of family from power but not injustice to family; SDA should share the social crisis of its people and not that SDA MPs receive a salary of 3000KM; one leader should not be given all or most of authority; never to be without a leader who has religious credentials and abilities; not to cheat (“Who cheats is not one of us”); never tell the truth to the enemies; to have trust in those with whom you rule and achieve the trust of fellow associates; allow freedom of thought; respect the opposition, and not accuse the opposition of coup d’etat  when it is better than us; to reach decisions by convincing and not by intrigues and force; etc. Specifically, apart from struggle for Bosnia and freedom of Islam in Bosnia, I expect of the SDA to have a policy which I term “politic of the Bosniak whole” (politika bosnjacke cijeline).

 These three fragments show us diversity which exists in contemporary Muslim thought in Bosnia and Herzegovina: from reference to the views of the school of natural law, through the refusal of an ideological state  to a kind of positive attitude of state toward religious values. Within these coordinates, contemporary Muslim thought in Bosnia and Herzegovina continue to develop.

U Uskudaru, azijskom dijelu Istanbula, nalazi se osnovna skola “Sokollu Mehmed-Paša”, jedno od brojnih sjećanja na velikog vezira Osmanlijske Države, rodom iz Sokolovića kod Rudog u Bosni. U njegovom rodnom mjestu i u Višegradu, gdje je sagradio čuvenu ćupriju, nijednog sjećanja na ovog velikana od strane kasnijih generacija. Jedino su stajala njegova djela, narodno sjećanje i pjesme. U stručnim knjigama zapisana historijska istina- ali ko čita akademske tekstove? U književnosti imaginarni svijet njegovih neprijatelja koji je za mnoge postao historijska istina.

A historijsku istinu o Mehmed-paši kazuju zapisi osmanlijskih historičara Pečevije, Selanikija, Hadži Halife te  kasnijeg Ahmeda Refika, arhivi i svjedočenja evropskih savremenika. Njegova životna priča počinje u Sokolovićima početkom 15 vijeka, nastavlja se u Istanbulu gdje je uzet u okviru “devširme”, prakse regrutovanja nemuslimanske djece u Janjičare. Nakon uobičajenog vojnog i vjerskog školovanja pod imenom Mehmed i nadimkom “Tavil” (“Visoki”) ulazi u službu na dvoru i munjevito napreduje.U to vrijeme dovodi u Istanbul roditelje, dvojicu braće i rodjaka koji će kasnije postati Mustafa-paša, namjesnik Budima. Do kraja života, Mehmed-paša će ostati okružen zemljacima iz Bosne i šire sa Balkana.

Lična sposobnost i uspjesi vodili su ga ljestvicom napredavanja u Osmanlijskoj Državi. Držao je pozicije admirala mornarice, namjesnika evropskog dijela Države (Rumelije), Trećeg, Drugog i konačno Prvog vezira (Sadr-i Azam). Bio je Prvi vezir trojice sultana- Sulejmana Kanunija, Selima II,čiju kćerku Esmihan je oženio, i Murata III. Tokom ovog perioda, od 1568 do svoje smrti 1579, Mehmed-paša je bio stvarni upravljač Carevine. Poznata je njegova vojna i politička umješnost u pohodu na Siget. U vanjskoj politici usmjeravao je Carstvo prema prijateljstvu sa evropskim saveznicima (Francuska i Poljska) protiv tadasnjih evropskih protivnika (Rusija, Austrija i Španija). Prema muslimanskom svijetu usmjeravao je Carstvo prema prijateljstvu i solidarnosti. Čuvao je mir sa Iranom, pomagao muslimanske hanove Transoksanije (današnji Uzbekistan) protiv ruskih osvajača, muslimane Indije i hadžijske pomorske puteve od Portugalaca, poslao osmanlijske brodove da pomognu sultana Ačeha na Sumatri protiv Portugalaca itd. Njegovi planovi da prokopa Sueski kanal i kanal koji bi povezivao rijeke Volgu i Don, ostali su neostavreni ali svjedoče o vizionarstvu koje je nadmašivalo vrijeme u kome je živio.

U unutrašnjoj politici Carstva, zabilježen je po inicijativi da se donese odluka o obnavljanju Pećke patrijaršije 1557. Naime, Osmanlijske Država je slijedeći islamski zakon, garantovala vjerske slobode nemuslimanima. Istočno kršćanstvo (pravoslavlje) je  bilo priznato odmah nakon osvajanja Konstantinopolisa 1453. U pogledu unutrašnje crkvene uprave Istočnog kršćanstva postojali su stalni sukobi pojedinih etničkih hijerarhija oko primata. Posebno je grčka crkvena hijerarhija smještena u istanbulskom predgradju Fanar (“fanarioti”) nastojala da drži vodjstvo u svojim rukama.Tako je ova hijerarhija upravljala srpskim crkvenim poslovima u periodu od 1459 do 1557. Mehmed-paša je inicirao obnovu samostalnosti Srpske crkve u rangu Patrijaršije, pošto je takvo stanje postojalo prije i u vrijeme osmanlijskog osvajanja Balkana. Pri tome nije bio vodjen ni nepotizmom niti nekim prikrivenim kršćanskim sentimentima. Mehmed-paša je bio državnik i legalista: nastavljao je ustanovljenu pravnu strukturu Carstva i formulisanu politiku da se oslanja na ne-muslimanske saveznike u konfrontaciji sa ne-muslimanskim protivnicima.

 Najveći broj svojih vakufa Mehmed-paša je izgradio po Bosni. Vakufi u Višegradu su najpoznatiji: most na Drini, koji stoji, han i karavan saraj do mosta koji su davno srušeni. Natpis na mostu, iz 1571 na osmanlijskom turskom jeziku, objašnjava motive njegovog dobročinstva:

            Gospodin Mehmed- paša, Asaf svoga vremena,

            Potršio je svoj imetak u dobročinstvo radi Božjeg zadovoljstva.

            Niko neće reći za imetak, koji se troši u hajrate da je rasipanje.

            Za života je utrošio zlato i srebro u hajrate

             Bio je svjestan da su svakome njegova djela najbolje potomstvo

Ljudi kojima su njegovi hajrati namijenjeni, ljudi Bosne različitih vjera, nisu svi na dobročinstvo uzvratili dubročinstvom. Jedna osoba, najverovatnije iz Bosne, preobučena u derviša-prosjaka, zamolila je 11 oktobra 1579 prijem kod Velikog vezira. Primljen je, zbog uobičajene pažnje koju je Veliki vezir, davao ljudima sa svoga kraja. Prosjak se približio veziru, izvukao skriveni bodež i zadao smrtnosni udarac, Je li to bio assassin unajmljen od strane protivničke struje na dvoru koja je polahko počela preuzimati pozicije od Mehmed-paše ili fanatični Hamzevija, pripadnik heretičkog derviškog reda ranije zabranjenog i potisnutog u Bosni, nije jasno. Ukopan je u blizini dzamije Ejub-sultan u nizu Velikih vezira (Sadriazamlar). 

 Nakon ovog atentata Mehmed-paša je vise puta ubijen u literaturi- u srpskoj nacionalističkoj historiografiji i u romanu “Na Drini ćuprija”. Nakon toga su ubijali njegove hajrate i na kraju koristili njegov most na Drini kao stratište za ubijanje njegovog naroda.

 Nakon svega toga ono što je ostalo je riječ istine, kako natpis na mostu kaže, “da se spomene njegovo ime s poštovanjem i blagonaklonošću”.

Vilajet (Australija), 2001.

 Bosna je u to doba već bila pod austro-ugarskom okupacijom koja je donijela dramatične promjene u život Bošnjaka i sudbinu njihove domovine.Veze sa Osmanlijskom Državom polahko se kidala.Bosna je prelazila u sferu Centralne Evrope, a bosansko-hercegovačko društvo je kretalo putem austro-ugarskog projekta modernizacije. Islamske vjerske i obrazovne ustanove bile su suočene sa posebnim izazovima.U novim uslovima otvorenijeg društva i državnog protežiranja katoličanstva trebalo je ojačati komunalne ustanove Bošnjaka i osposobiti ih za odbranu i očuvanje vjerskog i nacionalnog identiteta.A najznačajnija ustanova bila je Islamska zajednica koja je u sebi objedinjavala, kako se to u to doba govorilo, vjerske, šerijatske i vakufsko-mearifske (školske) poslove . Islamska zajednica je neposredno nakon austro-ugarske okupacije bila pod direktnom kontrolom (neislamske) države.Austro-ugarska država je uvela red u administraciju Zajednice ali je vjersko obrazovanje Bošnjaka stagniralo. Dramatični alarm da u toj oblasti nešto duboko nije u redu, bilo je pokrštavanje mlade djevojke Fate Omanović iz okoline Mostara, dogadjaj koji je pokrenuo bošnjački pokret za vjersku, vakufsko-mearifsku a kasnije i političku autonomiju. Ključna ličnost u prvoj fazi historije ovog pokreta bio je muftija Ali Fehmi-efendija Dzabić.

 Zbog kritičkog odnosa prema austro-ugarskoj vlasti bio je uklonjen sa pozije mostarskog muftije 1900. Dvije godine kasnije otišao je u Istanbul na čelu jedne bošnjačke delegacije da se u prijestolnici Osmanlijske Države politički bori za bosansku stvar. Austro-ugarska vlada je na to odgovorila zabranjujući mu povratak u Bosnu. Ali Fehmi-efendija je bio prinudjen da se nastani u Istanbulu. Ubrzo je postao ugledni član učenih društava koja su se okupljala u istanbulskim bibliotekama, kiraethanama i u kućama učenjaka i pjesnika. Učenjak iz Mostara se brzo pročuo i 1906 je postavljen za profesora arapskog jezika i književnosti na elitnom osmanlijskom univerzitetu Dar-ul-funun. Pravo je rečeno da se u Mostaru stranac ne treba hvaliti znanjem: sa obale Neretve put je vodio do katedre arapskog jezika i književnosti u Istanbulu.

 Ali Fehmi-efendija je na Dar-ul-fununu predavao dvije godine. Godine 1908 objavio je jednu brošuru o Bosni na arapskom jeziku namijenjenu arapskim članovima Osmanlijskog parlamenta. U toj brošuri kritikovao je osmanlijsku  vladu i njenu neefikasnost u očuvanju Vilajeta Bosna koji je anektiran 1908 od strane Dvojne Monarhije. Osmanlijska vlada je  na to odgovorila udaljavanjem Ali Fehmi-efendije

sa univerziteta. Pravo je rečeno da je jedan od znakova propasti neke države nespremnost vladara da slušaju kritiku. Dana 12 avgusta 1918, na dva mjeseca prije kapitulacije Osmanlijske Države u prvom svjetskom ratu, Ali Fehmi-efendija je preselio na Ahiret. Ukopan je u mezarluku Edirne-kapi, ulaza u Istanbul iz pravca Balkana.

 Iza Ali Fehmi-efendije ostale su dvije važne knjige iz arapske poezije ( o Ashabima pjesnicima i komentar Ebu Talibove Lamiyye), neumorna borba za očuvanje muslimanskog bošnjačkog naroda i njegove domovine i, sigurno, čežnja za domovinom, koja je ostala tamo daleko preko Edirne- kapi.

Vilajet (Australija), 2001.

Slika: Historija Ibrahima Pecevija.

Jedan od najvažnijih izvora za historiju Osmanlijske Države za period izmedju 1520-1640 jeste Tarih-i Pečevi, dvotomno djelo napisano rukom Ibrahim-efendije iz Pečuja. Djelo je napisano na osmanlijskom turskom jeziku a bazira se na brojnim izvornim dokumentima, svjedočenjima učesnika u historijskim dogadjajima i hronikama a govori  o osmanlijskom prisustvu u centralnoj Evropi od doba sultana Sulejmana Kanunija do Murata IV. Pisac se nije ograničio samo na osmanlijske izvore nego je uključio i “drugu stranu” – evropske madjarske autore. To piscu  nije bilo teško da učini jer, kako kaže, “ u našem rodnom kraju ima impozantan broj obrazovanih Madjara, te meni nije bilo teško doći do njihovih knjiga i u njima čitati izvode o bojnama preminulog sultana”.

Rodni kraj Ibrahim-efendije bio je poznat u osmanlijsko doba kao “Pečuy”. Stari Rimljani su ga zvali ”Quinque Ecclesiae”, Nijemci “Funfkirchen” a Madjari ga zovu “Pecs”. Nalazi se u prekodunavskoj Madjarskoj, južno od jezera Balaton izmedju Mohača (Mohacs)  i Sigetvara (Szigetvar).  Ovaj grad bio je u sastavu Osmanlijske Države 143 godine – od 1543 do 1686. Medju njegovim stanovnicima, kao i medju stanovnicima brojnih ostalih gradova Budimskog beglerbegluka, bili su brojni Bošnjaci.U jednoj takvoj porodici rodjen je Ibrahim-efendi 1574. Majka mu je bila iz porodice Mehmed-paše Sokolovića. Njegov otac, o čijem se porijeklu ne zna mnogo, kao i njegov djed i pradjed bili su vojni komandanti u Bosni (alay-begi) , te je porodica poznata medju Bosnjacima kao Alajbegović. Ibrahim je bio četrnaestogodišnji dječak kada mu je otac umro, pa se o njemu brinuo daidža Ferhad-paša Sokolović. Daidža ga je uveo u svijet osmanlijske vojne i administrativne klase.

Zivot ga je vodio po ratištima centralne Evrope i Anadolije, administrativnim i finansijskim divanima Tokata, Bosne, Temišvara i Beograda. Kada se povukao iz službe, pozne godine je proveo u šefteli avlijama Budima i Pečuya pišući svoju “Historiju”. Preselio je na Ahiret 1649 ili 1650, nepune tri decenije prije nego što će njegov rodni grad biti izgubljen. Muslimani Pečuya, koji su tada izbjegli mač, krenuli su putem prema jugu; prema Bosni i preostalim muslimanskim teritorijama. Hidzret se nastavljao; kolone volovskih i konjskih zaprega, snena djeca, prepečeni hljeb koje su nane spremile da može trajati do prvog sigurnog utočišta, ključ iz kuće i “posljednji Maurov pogled”. Ibrahim efendi Pečevi nije bio tu da zapiše taj dio historije. Ona je ostala u usmenoj tradiciji bošnjačkih porodica koje nose imena mjesta iz svog nekadašnjeg zavičaja: Budim, Kaniža, Čepel, Pečuj.   

Vilajet (Australija), 2001.

Slika: Djelo M.Tajib Okica o hadisu.

Bošnjaci koji su posljednjih decenija susretali tursku ulemu širom svijeta redovno su čuli jednu rečenicu izgovorenu sa ponosom: “Ja sam bio student profesora Okića, vašeg zemljaka”? Za mnogobrojne Bošnjake, nažalost, ovo ime je bilo nepoznato. Za one koji su čitali muslimanske i druge časopise štampane u Bosni prije drugog svjetskog rata ime Muhameda Tajiba Okića podsjećalo je na članke o Hadisu i drugim islamskim naukama, islamskoj historiji i kulturi Bošnjaka.Za one koji su 1977 u Sarajevu išli na podne u Begovu džamiju u sjećanju je ostao jedan martovski dan i tabut koji je došao iz Turske u pratnji profesorovih studenata koji su izvršavali posljednju želju njihovog Hodže: da bude ukopan u Bosni.

 Devetog marta 1977 završen je jedan dunjalučki životni krug započet u Gračanici kod Tuzle 1 decembra 1902. Otac Muhameda Tajiba,  Muhamed Teufik efendija, alim koji će kasniji postati član Ulema Medžlisa bio je rodom iz Jajca.Njegova majka Hasiba hanuma bila je kćerka Mustafe Hadžića iz Gračanice.Dugi put druženja sa naukom Muhamed Tajib je započeo u Sarajevu u mektebu Bozadži Hadži Hasan efendije. Zatim je završio rušdiju na Bendbaši, a nakon toga okružnu medresu u Sarajevu. Sljedeća stepenica bila je Šerijatska sudačka škola u Sarajevu, jedna od najboljih škola te vrste u muslimanskom svijetu 20. vijeka, koju završava 1925. Put ga dalje vodi u Zagreb, gdje uzima kurseve latinskog jezika, književnosti i prava.(Pravne studije kasnije absolvira u Beogradu 1930.) U medjuvremenu, odlazi u Paris i na Univerzitetu Sorbonne završava studij književnosti, piše doktorsku tezu o Hasanu Kafiji Pruščaku i studira turski i perzijski na Nacionalnoj školi za žive istočne jezike. Specijalistički kurs, nakon toga obavlja u Tunisu na Univerzitetu Zejtuna.

 Po povratku u Bosnu radi kao nastavnik u Prvoj muškoj gimnaziji i Šerijatskoj gimnaziji, te nekoliko godina na Velikoj medresi Kralja Aleksandra u Skoplju. ( Ne može a da se ne primjeti kako su ranije ljudi sa znanjem univerzitetskih profesora predavali u srednjim školama, dok je danas u mnogim slučajevima obrnuto.) U toku drugog svjetskog rata radi kao prevodilac u Turskoj ambasadi u Beogradu, a kada su prekinuti diplomatski odnosi izmedju Turske i Njemačke, biva interniran u Njemačkoj sa ostalim osobljem ambasade.Konačno, aprila 1945 odlazi u Tursku kao u drugu domovinu.

 Prvih godina u Turskoj Muhamed Tajib radi u Arhivu Predsjedništva Republike i poznatim bibliotekama. Kada je 1949 na Univerzitetu u Ankaru osnovan Teološki fakultet (Ilahiyat Fakultesi), Muhamed Tajib efendija je pozvat da bude profesor Hadisa.Ubrzo je postao šef Katedre za dogmatčke nauke.O naučnom ugledu koji je imao govori prospekt ankarskog Teološkog fakuleta iz 1968/69 akademske godine koji navodi prof. Tajiba Oki}a kao šefa katedri za Tefsir, Hadis, Islamsko pravo i Tursko-islamsku književnost. Medju njegovim asistentima su bili kasniji reis-ul-ulema Turske i ključni profesori na teološkim fakultetima koji će se 1970-tih i 1980-tih otvoriti pri svim većim turskim univerzitetima.Nakon Ankare, Prof. Muhamed Tajib će kasnije predavati i u Konji i Erzurumu.

 Naučni opus prof. Okića uključuje knjige, naučne i stručne članke, enciklopedijske odrednice, prikaze knjiga i prevode. Objavljivao je na bosanskom, turskom, francuskom i arapskom.U ovim radovima bavio se temama: Hadis, stil Kur’ani kerima i kiraet, širenje Islama u Jugoistočnoj Evropi, popisi stanovništva u historiji Islama, doprinos Turaka islamskim naukama, mezari Ashaba u Istanbulu, bogumili u srednjevjekovnoj Bosni, pokret Hamzevija, bošnjački historičari isl. Svi prilozi prof. Okića u enciklopedijama (Enciklopedija Islama i Turska Enciklopedija) odnose se na Bosnu i Bošnjake: Gazi Husrev Beg, Bošnjaci, Bošnjačka književnost, nauka i zanatstvo, Bihać, Branković, Čajniće.

 Prof. Okić je posjedovao veoma bogatu biblioteku.Ova biblioteka, koja se danas čuva u Teološkom fakultetu u Izmiru, odražava vlasnikov naučni i lični interes. Vidljivo mjesto u njoj imaju knjige o Bosni i islamske publikacije iz Bosne do 1977. Kada sam 1995-97  u Maleziji pisao knjigu o  modernoj historiji Bošnjaka,  veliki dio izvora, koji su tada bili teško dostupni ili uništeni u Bosni, našao sam u ovoj biblioteci.Tada su se još jednom isprepleli putevi bošnjačkih naučnika u svijetu. Medju brojnim tekstovima o prof. Okiću našao sam “VefatinaTarih” (Datum smrti) koji je ispjevao na turskom jeziku jedan od njegov prijatelja a koji počinje stihovima:

Dokuz mart  yetmiš yedi

Soguk bir kis gecesi

Geldi ilahi ferman…

(Deveti mart sedamdeset sedme

Jedno hladno kišno veče

Dodje Božja zapovjest…)

 Po starom ebdžed sistemu tarih koji daje  hidzretsku godinu preseljenja na Ahiret izrečen u rečenici “ Tayyib Okiće gufran” (“Oprost za Tajiba Okića”).

 Zivotni put Muhameda Tajiba Okića podsjeća na biografije brojnih muslimanskih učenjaka: brojna putovanja (rihlat), zavičaj koji se nosi u srcu i imenu, vraćanje na početak, zaborav kod kuće i slava u Dunjaluku.

Vilajet (Australija), br.8 (6.04.2001).

PREPOROD  NEWSPAPER:

AN AGENT OF AND A WITNESS TO ISLAMIC REVIVAL IN BOSNIA

   Fikret Karcic

Islamic revival in Bosnia symbolically began with the appearance of the first issue of biweekly paper Preporod (Renaissance) in Sarajevo on September 15, 1970.[1]   That paper celebrated 25^th anniversary in September 1995 in besieged capital of Bosnia.  It has been recorded that during a quarter of century of continuous appearance Preporod has been edited by 11 successive editors. News, essays and articles written in Bosnian and submitted by more than 1,100 contributors were published and the paper reached circulation of circa 30,000 copies.[2]  .

The founder of “Preporod” was Husein Djozo (1912-1982), a leading Bosnian Muslim thinker during the period after the War World Two.  In 1970 he was the president of Association of ‘Ulama (Udruzenje ilmijje) in Bosnia.  Trying to reach out Bosnian youth and to overcome predominant concern of ‘ulama with themselves and their economic and social status, Husein Djozo decided to start publishing an Islamic paper.  In the then Bosnia, a paper could be published only by a recognised institutions. Religious communities were allowed only to publish papers devoted to the exposition of religious teachings and dissemination of news on confessional matters. The leadership of the Islamic Religious Community (Islamska vjerska zajednica), the Administration of Islamic affairs virtually under the control of Socialist state, did not feel any need to start a paper which will come out of sphere of narrowly defined devotional matters. Among the ranks of the Association of ‘Ulama there were people who realised that Islam should become relevant for social reality of Bosnian Muslims (Bosniaks) and that such move should be done in a way understandable to young generation grown in increasingly modernised society.  Preporod  from its first issue  began to address a number of topics which were out of narrowly differed “profession” of ‘ulama in a socialist country:  observance of Islamic regulations in a secular state, social engagement of Muslims, religion and education, Islam and ethnicity, contemporary trends in the Muslim world,  development of Islamic institutions in the then Bosnia and Yugoslavia and the like.   Husin Djozo as the founding editor of Preporod was assisted by a group of young Bosniak students who come mainly from state universities but were conscious that something should be done for the preservation of Bosniks’ Islamic identity.

Preporod was followed by the appearance of several more Islamic papers and magazines in the different parts of Yugoslavia: Islamska misao (Islamic Thought) in Sarajevo, El-Hilal (The Crescent) in Skopje and Edukata Islame(Islamic education) in Pristina.  Before 1970 Muslims in Bosnia and Yugoslavia only had three periodicals: Glasnik (The Herald), an official bimonthly journal published by The Supreme Islamic Authorities in Sarajevo, Zemzem (Zam-zam), a paper of the students of Gazi Husrevebegova Medresa(Madrasa al-Ghazi Khusraw Bey, established in 1537) and Takvim  (Taqwim), an almanac with Hijri calendar,  published by the Association of ‘Ulama.[3]

New papers provided the Muslims with new channels of internal communal communication: reports on rejuvenated religious life within the community and proper information about the teaching of Islam now reached the most distant Bosnian villages.  Occasionally, Preporod cautiously mentioned demands for broader religious freedom, criticised rigidity of local bureaucrats toward Muslim request for building new masjids or defended Islam and Muslims form attacks in state-sponsored media.  Doing all that Preporod  kept low profile in comparison to the Catholic Glas Koncila (The Voice of the Council)  or Serbian Orthodox papers.[4]

The circle around Preporod begun to organise promotion of the new issues of the paper in different Muslim local communities (jama’ats), lecturers on Islam, Arabic classes special programs on the celebration of famous events of Islamic history, and the like. The premises of the Association of ‘Ulama in Sarajevo became a focal point of renewed interest of Bosniak youth.  Soon, a number of Bosniak intellectuals begin to publish in Preporod, mainly using pseudonyms.

The Islamic activism expressed in the circle around Preporod draw attention of Yugoslav socialist regime.  In winter 1972 the students of Madrasa Ghazi Khusraw Bey  went on strike asking for change in curriculum and  improvement of teaching. The state and the pro-regime leadership of the Islamic Religious Community indicated Preporodas the main source of new ideological and activist trend among young Bosniaks.  In April 1972, Husin Djozo was forced, by continued pressure of government agencies and official leadership of Islamic Community, to step down.  With him, a circle of young students was enabled to continue work.[5]   

The pro-government figures took control over Preporod, but in the same time Zem-zem, paper of the students of Madrasa Al-Ghazi Khusraw Bey, continued to publish articles written in the spirit of Preporodcircle.  A more dynamic approach to Islam became evident among young Bosniaks. That trend made possible for the ousted first team of the Preporod to return to public scene after several years of silence.

On April 15, 1977 after the elections in the Association of ‘Ulama, Hilmo Neimarlija, a lecturer at the Faculty of Islamic Theology in Sarajevo and one of the figures of former Preporod circle, was appointed as the editor-in-chief of the paper.  That appointment coincided and, in fact, reflected increasing trend of the revitalisation of Islamic institutions in Bosnia.  Preporodregained its position among Bosniaks and virtually became the only paper of this religious and ethnic group.  Namely, the Yugoslav Socialist regime recognised the Bosniaks under name Muslimani (Muslims) as a separate ethnic group (nacija), but did not allow them to have separate cultural institutions.[6]  Therefore, Islamic Religious Community, in spite of being a confessional organisation, has acquired role of “national” institution.

Revivalist Islamic orientation of Preporodand its circle very soon was stopped by  secularist Muslim intellectuals  who enjoyed a high rank in Marxist hierarchy in Bosnia such as Hamdija Pozderac and Fuad Muhic.  In summer 1979, pro-regime writer Dervis Susic published a part of his book Parergonattacking Bosnian Muslim leaders in pre-war period and during War World Two for their pan-Islamism, collaboration with Nazies, betrayal of the Muslim masses and the like. The editor of the Preporod reacted openly contradicting to what was considered to be an “official truth”. At that point the Socialist state  decided to crash down on the Preporodcircle.  Husein Djozo and Hilmo Nemarlija were attacked in state-controlled media as “pan-Islamists”, “Muslim nationalists”, “clerics”, etc. A public attack on a person in Communist countries could mean two things: criminal prosecution or removal from the office.  In this case it ended with a removal: in November 1979 Husein Djozo was removed from the Presidency of the Association of ‘Ulama and Hilmo Neimarlia quit his post as the editor of the paper.[7]

Preporod came under the jurisdiction of Supreme Islamic Council of Bosnia and Herzegovina, Croatia and Slovenia (Starjesinstvo Islamske zajednice u Bosni i  Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji) and returned to a conformist position of non-involvement in disputes. That was justified by a  new editor as “ a program based on reality and not utopia and dreams”. [8] That orientation generally continued for a decade.

During the period 1989-1991 Preporodagain became actively involved in public debates of Muslim issues in Bosnia. But, now a new editorial team mainly included younger generation of the graduates of Madrasa Al-Ghazi Khusraw Bey, the Faculty of Islamic theology in Sarajevo and Sarajevo University. Previous editors and contributors continued sporadically to publish in Preporod. In the new editorial team focal figure was Dzemal Latic, a poet jailed for his Islamic activism by the Socialist regime after infamous trial in 1983.  

A good example of the Preporodinvolvement in public debates in that time was a forum on topic “Islamic fundamentalism: what is that?” organised in winter 1990. It was first opportunity for Bosniak intellectuals to critically discuss this obscure term and its, mainly, arbitrary use. [9]

The activism of the Preporodcircle coincided with the revival of political life in Bosnia and the introduction of political pluralism. In 1990 new political parties were formed. Among the Bosniaks the only and later on the biggest party was the Democratic Action Party (Stranka demokratske akcije) lead by Alija Izetbegovic. That development opened the question of the relationship between Islamic Religious Community and a Muslim political party: possible overlapping of activities, loyalties and representation of Muslim Bosniaks, as an ethnical and a religious group. 

About the same time personal changes took place in the leadership of Islamic Religious Community in Bosnia. It was  a result of internal upheavals within the community. The  breakdown of the monolit political system was followed by the eruption of dissatisfaction with similar structures in every aspect of life. In that context the Islamic Religious Community was shocked by the wave of the protest of imams. That phenomenon still has not been properly studied. Its evaluation varies from the description as a pro-democracy movement within the Islamic religious administration to its qualification as a manipulation by state security service in order to undermine the position of the part of religious leadership favourable towards pro-active Muslim role in the solution of incoming Yugoslav drama. 

Tensions between Preporodcircle, which obviously became close to the Democratic  action party, and new leadership of Islamic Religious Community in Bosnia and Hercegovina lead by Salih Colakovic of Mostar, who was involved in “the movement of imams”, became visible. Consequently in March 1991 editorial staff of the paper was sacked.  Editors and journalists who left Preporod very soon started Muslimanski glas(The Muslim Voice) political weekly paper close to Democratic action party. That paper continued to express political views of the majority of the Bosniaks in the eve of war. After several month of publication in besieged Sarajevo in 1992 the paper stopped to be replaced by the Liljan (The Lily), published by some journalist of former Muslimanski glas who went to Croatia when war broke up. Toward the end of war in Bosnia the editorial office of Liljan moved to Bosnia.[10] Today Ljiljan is a weekly magazine mainly dealing with Bosniak national issues with a manifested Islamic dimension.

Meantime, new leadership of the Islamic Religious Community, after the sacking of the old editorial board of Preporod, appointed new team. That team lead published Preporod  from  March 1991 until the first month of war  in  1992.[11]

The disintegration of Yugoslavia brought about the collapse of all institutions formed on federal principle. The Islamic Religious Community of Yugoslavia resembled the federal organisation: almost in each republic there was an Islamic council (Starjesinstvo) and at federal level there was a Supreme Islamic council (Rijaset) as a religious administrative body.[12]As a consequence, when Yugoslav federation has been dissolved the federal structure of the Islamic Religious Community collapsed too. In April 1993 the Muslims of Bosnia decided to reconstruct their own religious administration within the borders of the independent state of Bosnia. That move marked an end of the legitimacy of the previous Muslim religious leadership. New leadership headed by Dr. Mustafa Ceric was elected. In the beginning he had a title naib al-rais (deputy religious head), which indicates temporary and transitory nature of the function, and later on  rais al-ulama,which is a customary title of religious leader of the Bosniaks .[13]

In June 1993 the Council of the Naib of the Islamic Community of Bosnia appointed Aziz Kadribegovic as the new editor-in-chief in charge to revive Preporod.[14]Aziz Kadribegovic, a publicist, was one of the close aides of Husein Djozo from the first years of the history of this paper. In the autumn of 1993 the Preporod  appeared in the broken windows of bookshops and courtyards of the masjids  in war-torn Bosnia. The circle of the personal and ideological changes in the orientation of this paper has been closed.

Today Preporod is regularly published by Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini(Riyasat of the Islamic Community in Bosnia and Hercegovina).  Its address is: Preporod, Zelenih beretki 17, 71000 Sarajevo, Bosnia and Hercegovina. E-mail: elkalem @bih.net.ba.

The story of the paper Preporod is a story of Islamic revival in Bosnia from 1970s until present times. It is a story of the role of newspaper in the process of revival (tajdid) and reform (islah), relationship between an Islamic activism, Islamic establishment and a state, intellectuals and politics, inner pluralism within a Muslim community and ideological struggle.

 Published in Intellectual Discourse (Kuala Lumpur) 1999, Vol. 7, No.1, pp.91-97

[2] Preporod, XXVI,   no. 9 / 580 (September 1995), 4.

[3]Ahmed Smajlovic, “Muslims in Yugoslavia”, Journal Institute of Muslim Minority Affairs, 1(1979) 2:141-142.

[4]  S. P. Ramet, “Islam in Yugoslavia Today”, in Religion in Communist Lands, 18 (1990), 3: 232.

[5]  Preporod, XXVI, no. 9/ 580 (September 1995), 2.

[6]Sabrina P. Ramet, “Primordial Ethnicity or Modern Nationalism: The Case of Yugoslavia’s Muslims Reconsidered”, The South Slav Journal, 13(1990), 1-2:14.

[7] Zachary T. Irwin, “The Islamic Revival and the Muslims of Bosnia-Herzegovina”, East-European Quarterly, 17(1984), 4:451.

[8] Ibid.

[9] Islamski funfdamentalizam:Sta je to?, ed. Nusret Cancar and Enes Karic, (Sarajevo: Preporod, 1991).

[10] For an analyses of the Ljiljancoverage of pre-war and war events in Bosnia  see, Mark Thompson, Forging War: The Media in Serbia, Croatia and Bosnia-Herzegovina (London: International centre Against Censorship, 1994).

[11] For the illustration of different approaches of Preporod and Muslimanski glas  to certain issues during 1992 see, Xavier Bougarel, “Ramadan During a Civil War (As Reflected in a Series of Sermons)”, Islam and Christian-Muslim Relations, 6 (1995) 1:79-103.

[12]The Constitution of the Islamic Community in the Socialist Federative Republic of Yugoslavia, Glasnik Rijaseta Islamske zajednice, 53(1990) 2: 99-121.

[13]Fikret Karcic, “The Office of Rais al-Ulama Among the Bosniaks (Bosnian Muslims)”, Intellectual Discourse, 5 (1997) 2:109-120.

[14] Glasnik Rijaseta Islamske zajednice u Republici Bosni i Hercegovini, 56(1994) 1-3:114.